|
|
| < | ožujak, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
... ne postoji nemoguće.
sve je moguće.
treba samo imati volje i snage.
jučer sam bila najsretnija osoba na svijetu,a danas...
danas ću biti još sretnija.
SREĆU TREBA ZASLUŽITI,BORITI SE ZA NJU,A NE ČEKATI JE!!
>Ł<
cory
izgubljena
x.x Šimpyy x.x
--vale--
0nline :)
.tvrdoglava i uporna škorpija
.brbljavica koja nekad previše i prebrzo priča
.vječni optimist kojeg ne zaustavlja nijedan problem
.sanjalica koja često bježi u svoj svijet mašte
.ponekad i sramežljivica nesigurna u sebe
.zaljubljiva, iako zna da to nije baš dobro
.rame za plakanje, podrška drugima, a to je i njoj samoj često potrebno
.osoba koja je puno puta bila povrijeđena....
sluša*
.Nickelback
.Hinder
.Hladno Pivo
.Tree Doors Down
.Papa Roach
.Relient K
.S.O.A.D.
.iako se ne slaže s ovim, neke narodnjake :))
voli*
.smijati se
.obitelj i sve prijatelje
.razgovarati, cesto neobavezno brbljati
.izlaziti, upoznavati nove ljude, nova mjesta...
.lezati na plazi i slusati zvuk mora, lezati u sobi i slusati kisu
.jesti cokoladu.. /u neogranicenim kolicinama :)/
.plesati, pjevati, pisati
.citati, pogotovo knjige u kojima postoje razmisljanja o zivotu, o ljubavi, prijateljstvu...
.spavati, satima se izlezavati
.vikende, onda moze neometano uzivati u svom miru
.ljubicastu i crnu boju..
.hodati gradom sa slusalicama u usima i uzivati u omiljenim joj pjesmama
.oraspoloziti ljude oko sebe, jer ne voli kad su tuzni
.imati ravnu kosu - zivjele pegle...
.zivot, to je ono najvrijednije sto ima i treba ga cuvati :))
ne voli*
.ljude s mnogo razlicitih lica, nikako ih ne moze shvatiti
.isto tako bahate i umisljene koji misle da su popili svu pamet i ljepotu svijeta
.svađati se s dragim osobama
.rano ustajati
.raditi nista sto joj netko kaze da mora... /zasto bi?/
.osjetiti da nekom smeta ono sto prica /svatko ima pravo na svoje misljenje/
.kada joj se na kisi kosa zakovrca.. argh...
.biti tuzna
.plakati, iako joj to ponekad i dobro dođe..
.jesti povrce... /losa navika, ali sto se moze/
.pretjerivanja, u bilo cemu...
.osobe koje se neprestano zale na svoj zivot :)
I really miss your hair in my face
And the way your innocence tastes
And I think you should know this
You deserve much better than me...
*
Evo ti ljubav, evo ti uzmi sve
samo idi, idi što pre
uzmi mi snove, uzmi mi, uzmi mi sve
samo nemoj uspomene...
*
On my knees, I'll ask
Last chance for one last dance
'Cause with you, I'd withstand
All of hell to hold your hand
I'd give it all
I'd give for us
Give anything but I won't give up...
*
Baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati
Zašto bisere u blato noćas bacaš ti?
Kad bi kiša bila tiša ti bi čula korak moj,
Kao nekad kad sam bio tvoj...
*
If it's not what you're made of
You're not what I'm looking for
You were willing but unable to give me anymore
There's no way,
You're changing,
Cause some things will just never be mine,
You're not in love this time...but it's alright...
*
Poludela za jedan dan
sada život dajem ako me se seti,
poludela, al dobro sam
jer to što srcu prija ne može da šteti...
*
I'm here without you baby
But you're still on my lonely mind
I think about you baby
And I dream about you all the time
I'm here without you baby
But you're still with me in my dreams
And tonight it's only you and me...
*
U srce da ti pucam neću
al jedno sigurno znam...
Za par meseci tražit ćeš metak
da to učiniš sam...
*
She told me that it's all a part of the choices that your making
Even when you think you're right
You have to give to take...
*
Sve suze sveta sprala je kisa
na kraju nisi ni siguran
da si uopste plakao
niti da si dno dotakao...
*
'Cause every day we're getting older
and every day we all get colder
we're sick of waiting for our answers...
*
Ostaje nada da ce nekad negde neko
hteti da shvati mene
moja lutanja, mastanja i sanjanja
i znati da ih
prati...
Mlada sam… jos je toliko vremena preda mnom, toliko je neprozivljenih dozivljaja, nepoznatih stvari, novih ljudi, nepoznatih osjecaja koji me tek cekaju. Toliko puta jos moram pasti da bih se naucila podizati, tko zna koliko jos suza moram isplakati da bih stvarno shvatila vrijednost osmjeha i srece. Mnogo ce me problema jos pokusati slomiti, ja cu morati nauciti ostati cvrsta i ne pokleknuti, nece nedostajati ni razocaranja. Bilo u osobe, bilo u stvari. Proci cu mnogim trnovitim putevima, bit cu ranjena, izgrebana nepravdom i tugom, krv ce teci iz mojih slabih nogu… Ali jedino ce tako one ojacati. Puno ce me puta kisa zateci na otvorenom, i nece mi biti lako. Ali naucit cu paziti se, naucit cu zivjeti.
I sto ja radim? Umjesto da se vec sada trudim da mi zivot prodje cim ljepse, ja placem zbog decka koji to ne zasluzuje. Mozda on nije tako losa osoba, ali izgleda da kao par jednostavno ne mozemo. I sto sad? Vrijedi li danima se pitati zasto je zavrsilo, razmisljati uvijek o istim stvarima, uvijek iznova zeljeti povratak na staro? A zasto? Zato jer se bojim novoga. Jer se bojim otvoriti novom decku, jer mislim da ce opet zavrsiti na isti nacin. Jer sam kukavica. Sto mi to vrijedi? Jednog cu se dana probuditi, ali tada ce biti kasno. Proletjet ce dani, tjedni, mozda i mjeseci… u kojima nista nisam napravila. Jer sam se bojala. A tada cu se mozda opet uplasiti buducnosti, i gdje cu zavrsiti? Kao nesretna starica koja zali za onim sto u proslosti nije napravila.
Upravo to ne zelim da se dogodi. Zelim se smijati, plakati, voljeti, glupirati se, zelim raditi, plesati, pjevati, zelim se kupati na kisi, zelim pokusati dotaknuti zvijezde. Znam da je nemoguce, ali ako se dovoljno potrudim… mozda uspijem :). Zelim i dalje zeljeti. Zelim imati zelje, makar one neostvarive, jer cu tako lakse i sigurnije krociti kroz zivot. Imat cu cilj, i pokusati ga ostvariti. Ne zelim se kajati za bilo sto kroz sto jesam ili nisam prosla. Jednostavno…
Zelim zivjeti.
Tvoja ravnodusnost jako boli.
Udara u srce poput noza.
A nista protiv toga ne mogu, nemam snage.
Plasi me to sto meni nije svejedno, ali valjda mora tako biti.
Ipak sam ja bila ta koja je zavrsila ovu farsu.
Priznajem, dobra sam glumica; ali ni ti ne zaostajes puno.
Svakim me svojim postupkom sve vise iznenađujes.
Pravis se da nista nije bilo, a ne trudis se pokazati da ti je barem malo bilo stalo.
To je ono sto tako prokleto boli.
Ti si taj koji me tako boli.
Ti si bol.
valjda ste skuzili novi dizajn :). meni je prelijep, napravljen posebno prema mojoj zelji... zahvaljujem ŠiMpi na njemu.
Ovaj post nema neki poseban povod, ali nije mi se dalo ostaviti ovu pjesmu i gledati je svaki put kada dođem na svoj blog :). Razlog je tome sto sam napokon sretna. U granicama u kojima mogu biti, ali sretna sam.
Primjetila sam da su neki od vas shvatili kako sam se zaljubila u prijatelja, ali mu to nemam hrabrosti reci... Ukratko... Bili smo prijatelji jos prije nekog vremena, nakon kojeg se prilicno dugo nismo culi. Kad smo se tada vidjeli, imao je curu.
Stvari su se promjenile, vise na njegovu inicijativu, prekinuli su i odlucili smo jos neko vrijeme ostati frendovi, pa cemo kasnije vidjeti sto cemo. I tako je dosao 27.2. Dan od kojeg smo sluzbeno skupa :). Dan zbog kojeg nimalo ne zalim, jer mi je svakim danom s njim sve ljepse. Svjesna sam toga da smo tek poceli, i da ce se vjerojatno pojavljivati manji ili veci problemi. Ali uvjerena sam u to da cemo izdrzati. Jer cemo to oboje zeljeti.
Uostalom, zasto brinuti o buducnosti? Sreca je tu, danas, sada, bas u ovom trenutku. Sretna sam jer znam da cu ga za manje od 2 sta zagrliti, poljubiti... Jer ce biti uz mene. I zato danas uzivam. A za ono sto dolazi sutra brinut cu se sutra.
Znam da se nisam bas iskazala ovim postom, ali nemam previse inspiracije :). Zelim samo da znate sto je bilo, vi koji ste me citali otkad su problemi pocinjali i rjesavali se u vezi s njim.
i dalje zivim u istom danu,
danu kada sam trebala odluciti hocu li ti dati svoje povjerenje.
ne znam jesam li dobro postupila, ali povratka nema.
taj je dan u tvome zivotu odavno prosao
ostavljajuci za sobom prazne rijeci,
jer ti nakon njega nisi dosao.
ili se to tek zivot sa mnom poigrava,
vracam se u proslost da bih zivjela sama.
mogu ja sada satima sjediti, razmisljati,
nadajuci se da ce se nesto promjeniti.
ali oboje dobro znamo da stvari nisu iste,
odavno odlucila sam kojim cemo putem...
tako i dalje glumimo prijatelje, one najbolje,
dok se ispod povrsine mozda i pocetak ljubavi krije...
a ja...
ja se i dalje bojim.
tebe, sebe, nas...
zivim za dan kada cu moci priznati sto znacis mi,
a u srcu krije se zelja
da ces onaj koji ce to prvo spomenuti biti ti.
koci me taj strah od ponovnog ranjavanja,
previse sam puta vjerovala i bila izdana.
molim te, pomozi mi da ti vjerujem.
dokazi mi da nisi kao i svaki drugi,
jer da si meni poseban, to znam.
otvori mi vrata iskrene ljubavi,
jer ne zelim da vise budemo samo prijatelji.
>slaba sam, jasno mi je sve... polako se navlacim na drogu s koje cu se tesko skinuti... i svjesno se upustam u taj rizik. ali, nadam se da je on njega vrijedan. zelim vjerovati da je.<
Valentinovo... famozni „dan zaljubljenih“, dan na kojeg se trosi brdo novaca, jos vise vremena, zivaca i volje. A sto je s nama drugima, koji nismo zaljubljeni niti to kanimo biti samo zato jer se blizi taj dan? Zar smo mi manje vrijedni, i toga dana ne zasluzujemo paznju svojih bliznjih koji jesu zaljubljeni? Toga dana skoro necemo ni postojati, jer ce svi biti zaokupljeni prepricavanjem kako im je voljena osoba poklonila to-i-to, na taj-i-taj nacin izjavila ljubav, kako su se osjecali posebno i voljeno... A zasto? Zasto bi se tako trebali osjecati samo za Valentinovo? Zasto se zaljubljeni ne bi mogli medjusobno darivati i bilo koji drugi dan, vec bas 14.2.?
Osobno nemam nista protiv zaljubljenih parova iako mene ljubav u zadnje vrijeme zaobilazi u siroku luku. Ali na taj poseban dan, kad je naglasak bas na ljubavi, ja padnem u bed... I to bed koji me onda drzi jos par dana nakon toga. Zasto se onda osjecam tako jadno, usamljeno i lose? Zasto ja moram biti tuzna, umjesto da se s prijateljima salim na racun svoje slobode? Ne razumijem... Kao da taj dan postoji bas zato da te ili usreci dokraja, ili pak unisti dokraja. Ako si u sretnoj vezi, predivan ti je, provedes ga s onim kojeg volis i nema sretnije osobe od tebe. A ako nisi u vezi, pocnes se pitati sto s tobom ne valja, kako to da jos uvijek nisi upoznao osobu koju ces zavoljeti, zasto bas ti moras biti sam. Zanima me ako se i vama po glavi motaju slicna pitanja ili sam jedina koja tako zabrijava??
Ne znam, mozda je stvar u tome da nikad jos nisam bila sretno zaljubljena na Valentinovo. Mozda me i zato za taj dan vezu samo negativne misli, emocije, sjecanja... Mozda ce se stvari promjeniti kad upoznam osobu kojoj nece biti stalo samo do toga da me povrijedi, vec stalo do mene, onakve kakva jesam. Mozda, mozda... Puno je mogucnosti, a vremena je sve manje... Ovaj ce dan zaljubljenih (znaci ne i moj dan) proci kao i svaki prije njega. A do slijedecega... puno se stvari moze dogoditi.
ponekad se pitam kako bi to bilo probuditi se u tijelu pesimista, buditi se svaki dan s mislju o tome sto ce poci po zlu...? zivjeti cekajuci stalno nesto lose, zivjeti bez nade, samo iscekujuci kraj. zanima me ako bih mogla izdrzati, ja koja na sve uvijek gledam puna optimizma i nade... tko zna, mozda bih se manje razocarala u osobe i stvari, manje bih ocekivala i ne bih bila nesretna kad mi se nista ne bi ispunilo. moze biti da je stvarno lakse misliti da je „casa napola prazna“, vec kad toliko ljudi izabire biti pesimistima, kad toliko njih vjeruje da im se dogadjaju samo lose stvari. a prazna im je jer misle da su iscrpili skoro sve sto se moglo, cekaju kraj bez da ista poduzmu. nitko ne moze reci da nikad nije dozivio nista lijepoga... kad te toliko toga moze razveseliti!
mozes biti sretan kad je sunce na nebu, kad nasi dobiju utakmicu, kad se list imenika otvori na imenu nakon tvoga... samo je na nama da se tome stvarno veselimo, da smo zahvalni na tome, naravno ako zelimo. a mozemo biti kukavice pa izabrati lose... pa sto, poznato je da ako ocekujes najlosije, manje se razocaras. ako se dogodi nesto dobro super, ako se dogodi nesto lose isto ok... jer nista nisi ocekivao i u redu je. ali... ako ne ocekujes nista dobro, ako se ne trudis da to postignes, sve postaje besmisleno. ako zivis samo da zivis, da zivotu jednom dodje kraj, to postaje dosadno. jednostavno, zivot ti dosadi...
treba se usuditi ocekivati dobro. tesko je, stvarno moras biti spreman na to. jednom kad izaberes takav nacin gledanja na zivot i sve ostalo, znaj da ces se morati truditi. jer nije lako odolijevati zivotnim kusnjama, losim stvarima koje nam se dogadjaju, i uporno vjerovati da ce nam se uvijek dogoditi nesto lijepo. nije lako, ali vrijedno je truda. istina, ponekad se razocaras, jako razocaras, ali se izvuces lakse bas zbog tog optimizma. jer vjerujes da se ne mogu stalno dogadjati lose stvari, jednom ce te i sreca morati posjetiti... mozda cu jednom odrasti i shvatiti da ovakvo razmisljanje ne vodi nicemu... mozda cu se smijati tome kako sam naivna bila vjerujuci da uvijek moze bolje, da ce mi se dogadjati i poneke dobre stvari. mozda... ali mogu se nadati da cu i onda uspjeti zadrzati ovakvo razmisljanje.
jer vjerujem u bolje sutra. znam da ce biti bolje, znam da cu biti sretnija. jer cu se potruditi.
odlucila sam da ostajemo frendovi, tako je najbolje. skola je ok, imam frendove koje obozavam i bez kojih bi mi bilo puuuno teze. nista mi ne fali, napokon mogu reci da sam zadovoljna svojim zivotom :). a ako u njega slucajno zaluta koja zaljubljena dusa, vrata su joj otvorena :).
Bravo, bravo... nemoj mi se javiti. Nemoj trositi vrijeme na mene, ionako smo nitko i nista. Oh, oprosti, zaboravila sam. Najbolji prijatelji smo, oni koji su povezani na neki poseban nacin, oni koji dijele sve tajne i sva razmisljanja. Svejedno, i ako ti slucajno dodje da me samo pozdravis, da me pitas kako sam, nemoj. Bolje pusti stvari ovakvima kakve jesu. Nemoj zapocinjati nijedan bijedan razgovor, jer oboje znamo kako ce zavrsiti. Uz stisak ruke pozdravit cemo se i svatko ce otici na svoju stranu. Imam li pravo? Ne moras nista reci, znam i sama.
Bas me u zadnje vrijeme sve u vezi tebe ne dira nimalo. Mozda se ne bih trebala tako osjecati, ali jebiga. Osjecam se i nista mi ne nedostaje. Zadovoljna sam situacijom kakva je sada. Vidjela sam te s bivsom, vidjela sam i tebe, i nju s tvojom starom kapom, i nista... nista se nije dogodilo. Niti sam odjednom shvatila da te volim, da zelim biti s tobom, niti imam ista protiv toga da ponovno budes s njom. Mozda vec i jesi, tko zna. Znam samo da do sada nisi bio hrabar da mi to kazes. Mozda je tebi to nebitna pojedinost, ali bitna je. Vjeruj mi. Brze bi ova farsa zavrsila, rijesili bismo stvari i mogli konacno imati normalan odnos. Ili prijateljski ili ljubavni. U svakom slucaju jedan od njih, ne oboje.
A ti, umjesto da razgovaramo, bjezis od mene. Barem imam takav osjecaj. Jer kako drugacije objasniti to da mi se vise ni ne javljas kad dodjem na msn, onda misteriozno nestajes, pa se opet pojavis kad otidjem? Sigurno ne mogu reci da se normalno ponasas, jer bi prije par dana dao sve da me cujes, da pricamo, makar na pet minuta... Onda si u ponedjeljak citao poruke koje si mi slao ne bas trijezan... i za koje sam ti rekla da sam se trgala od smijeha kad sam ih citala... Mozda ti je i zasmetalo sto sam se smijala kad si mi napisao da me volis... ili sto si bio glup da si mislio da cu povjerovati, znajuci da si pijan... Jer u tih par dana promjenilo se sve. Promjenio se nacin na koji te gledam, promjenila sam se ja i moje zelje, mozda si se promjenio i ti... Ali nijedno od nas nema hrabrosti drugome reci za te promjene. Ti vjerojatno ne zelis ispasti kukavica, a ja jesam kukavica pa me na neki nacin strah reci ti sto mislim i osjecam. Nadam se da cu ti ubrzo uspjeti reci svoje misljenje o nama, i da cemo moci imati kakvo-takvo prijateljstvo.
To, naravno, ne mijenja to da ponovno nestajes kad ja dodjem na msn. Samo daj... Ne dira me, iskreno ti kazem. Sto se mene tice, mozemo se nikada vise cuti, nikada vise vidjeti, i meni nece biti nista. Bit ce mi pomalo zao, jer je izmedju nas ipak bilo nesto vise od prijateljstva, ali proci cu preko toga. Puno sam puta dozivjela gore stvari od ove... Ova se vjerojatno dogodila tek da mi zivot bude malo zanimljiviji, da se u njemu nesto i dogadja...
Kako god... uzivaj mi prijatelju... volim te...
(kao prijatelja... sto si ti pomislio??)
Stani! Čuješ li? Čuješ li tu sablasnu tišinu koja kola zrakom, mojom krvi, tvojim umom? Fascinira li i tebe to blago? Osjećaš li mirnoću, spokoj koji nam pruža samom svojom pojavom? Uživaš li u njoj? Ja da.
Ali, zapravo… Bojim se. Koliko će vremena ona trajati, hoće li biti preduga? Strah me da ne zaboravim što je to smijeh, što su glasovi, ako joj se potpuno prepustim. Što će biti ako na mene prenese ljepotu misli, ali onih neizrečenih, za koje nitko nikada ne sazna? Ja sam čovjek, imam potrebu razgovarati s drugima… Hoću li ikada više uživati u brbljanju, izgovaranju besmislenih rečenica, u smijanju od kojeg boli trbuh? Ne znam ako ću onda moći svima reći koliko mi znače… Moje mišljenje više uopće neće vrijediti, jer ga nitko neće čuti. I što ću onda ja? Život mi više neće imati smisla, jer čemu služe prazne riječi? Apsolutno ničemu. Osim ako…
Osim ako svoje misli na neki način prenesem na tebe. Ako ti postaneš čuvar mojih misli, jedina osoba koja će im imati pristup, ali koja će ih također prenositi drugima. Tako ću ja nesmetano uživati u svojoj tišini, a ti ćeš ljudima pričati o djevojci koja je prestala govoriti. Ljudi će te znatiželjno ispitivati zašto sam tako odlučila, ali ti šuti. To je mala tajna koju znamo ja i ti, jedina osoba koja ima ključ mojih misli. I bolje ti je da ga čuvaš. Jer iskreno, ni sama ne znam točan razlog mojeg odustajanja od govora. Možda mi je jednostavno dosadio, previše sam pričala otkad sam došla na ovaj svijet. Možda sam ljudima postala i dosadna, tko će to znati… Opet, s druge strane nekad mi nedostaju riječi za izraziti ono što mislim, i to me dosta često zna mučiti. Onda se osjećam slabom, manje vrijednom od osoba koje pomno biraju svaku svoju riječ. Ukratko, ispadam zadnja glupača. Mrzim se tako osjećati i zato ću radije šutjeti nego pričati krivim riječima.
Vjerojatno ćeš me pokušati odgovoriti od toga, ali odmah ću ti reći da ti je trud uzaludan. Odlučila sam svoje. Budi sretan što ti dopuštam da mi čitaš misli. Ako se ne slažeš, mogu ja zauvijek šutjeti i pričati samoj sebi u snovima…
Oprosti ako sam te ikad povrijedila, namjerno ili slucajno. Oprosti jer nisam uvijek bila poslusna, znam da sam kao dijete bila, uostalom i sada sam, jako tvrdoglavo stvorenje. Oprosti na mojim grubim odgovorima, ipak nisam uvijek htjela cuti ono sto si mi govorio. Stvarno mi je zao sto sam ti jako cesto znala prkositi, svadjati se s tobom uporno braneci svoja stajalista iako sam znala da sam u krivu. Oprosti za svaki puta kad sam, s razlogom ili bez njega, digla glas na tebe. Zao mi je.
Hvala ti na svemu sto si cinio za mene otkad sam se rodila. Dijelom sam zbog tebe postala osobom kakvom jesam. Hvala ti na ponekom samaru, koji iako nije bio grub, pomogao mi je da shvatim neke stvari. Hvala ti na svakoj kazni koju sam od tebe dobivala, na svakoj zabrani izlazaka i sjedenja za kompjuterom. Hvala ti na svakoj svadji oko racuna za telefon... Na svakoj rijeci utjehe koju si mi pruzao kad su me najbolji prijatelji iznevjerili. Hvala ti na svakom zagrljaju, iako ih nije bilo mnogo. Svaki od njih dokazivao mi je da ti je stalo, da se ponosis mnome. Neizmjerno ti hvala na svakom tvojem savjetu. Mozda sam ih tvrdoglavo znala odbijati, nisam htjela poslusati, ali sad uvidjam da bi bilo bolje da jesam. Hvala ti na uvijek mirnim rijecima kojima si mi pomagao da rjesim svoje probleme. Hvala ti na svakoj primjedbi, na svakoj rijeci koja bi me grubo otrijeznila, vratila u okrutnu stvarnost.
Mama me cesto znala maziti, bila sam kcer koju je toliko htjela. Zahvalna sam i njoj, ali da nije bilo tebe mozda ne bih bila ovako prizemljena kao sto jesam. Istina, volim da me se mazi i pazi, ali shvacam da ima vaznijih stvari od toga. Vaznija mi je ljubav i postovanje svojih bliznjih koja se teze zaradi, ali i duze odrzava.
Svaki me tvoj povratak s posla razveseli. Mozda to ne pokazujem kao nas psic koji veselo skakuce oko tebe... Ali znaj, i jedan obican pozdrav moze izraziti veselje koje osjecam kada si pored mene. Zao mi je sto ti mozda nikada nisam rekla koliko mi u zivotu znacis, koliko bi on bio nepotpun bez tebe. Zao mi je, ali vjeruj mi, to ne znaci da te ne volim. Potrudit cu se popraviti se u tom smislu.
Od sveg srca zelim ti sretan i miran rodjendan, ispunjen smijehom i veseljem. Mi cemo u ovom danu biti uz tebe, ne zaboravi to. Iako te trenutno nema kod kuce, mislima smo s tobom. Oprosti sto ti jutros nisam cestitala, ali stvarno mi se zurilo na bus :). Znam da ces znati cijeniti i samo onih par rijeci koje sam ti u trku dobacila. A ja cu ih ponoviti kad se vratis.
Neces ovo citati, ali ne briga me.
Volim te, tata.
Zasto mi se to mora dogadjati? Svako moje razmisljanje, o bilo cemu ili bilo kome, zavrsi mislju o tebi. Pogledam knjige, sjetim se kako brzo mogu citati, pa seminara na kojem smo bili, i konacno tebe, tvojih pogleda i sve sto se nakon toga dogodilo. Tisucu, ma kojih tisucu, milijun pitanja mi se mota po glavi, a u 999999 njih si ti. Ti i stvari koje su se dogodile medju nama. Zasto je moralo tako zavrsiti? Zasto je sve moralo biti tako sjebano? Sta nisam napokon zasluzila komadic srece u ljubavi?
Svako moje sjedanje za kompjuter s namjerom opustanja i zabave citajuci tudje blogove zavrsi ulogiranjem na msn, ispraznim buljenjem u ekran i cekanjem da se ondje pojavi tvoje ime... Tj. od jucer cekam da se pojavi onaj natpis, da te napokon mogu pitati sto to znaci, da se smirim. Jer me ovako jebeno kopka, je li u pitanju tvoja bivsa ili ja, sto si to zajebo. Ne znam sto trenutno zelim, mozda me i strah pa ne zelim znati. Jer ako si priznam da ipak nesto osjecam prema tebi, bilo to platonsko svidjanje ili nesto vise, upustam se u rizik od ponovnog slamanja svog ionako vec previse ranjenog srca. A ako zelim da budemo prijatelji, i nista vise, strah me od toga da se necu moci suzdrzati kad budes pored mene. Bojim se da se necu moci ponasati kao da nikada nista izmedju nas nije bilo, kao da smo stvarno samo prijatelji. Ipak, najvise se bojim toga sto ces mi ti reci ili dokazati... Je li ti stalo, barem malo, ili stvarno jos uvijek volis nju? Vidis li, nakon svega, u meni samo frendicu ili si ipak spreman pokusati nesto vise? Stvarno bih voljela znati odgovore na barem neka od ovih pitanja. Ponekad je dovoljan i samo jedan da se sve rijesi, poslozi samo od sebe.
Ali... Problem je u tome da ce meni biti bed pogledati te u oci, a kamoli spomenuti nesto u vezi nas. Mrzim tu svoju osobinu, jer ipak si ti onaj kojega bi trebalo biti sram, onaj koji bi se trebao ispricati. Poznavajuci te, neces to napraviti... Cekat ces moj korak, a ja cu ga, naivna kao i uvijek, napraviti.
I opet sam zbunjena. Sad kad si mi se javio, i kad napokon postoji sansa da nesto izmedju nas bude, ja ne znam sto je najpametnije napraviti. Opet ti dati svoje povjerenje dopustajuci ti da ga ponovo izigras? Prepustiti se osjecaju kojeg mozda ne zasluzujem ni ja, a ni ti? Sto mi je ciniti? Iako je to bilo u zajebanciji, imao si pravo kad si rekao da sam zajebana. Stvarno jesam. Umjesto da sam sretna jer su se stvari promijenile, jer ipak zelis nesto vise od prijateljstva, ja opet razmisljam. To prokleto razmisljanje! Mozda je stvarno stvar u tome da se ne mogu opustiti, hvataju me grcevi od silnog razmisljanja... Ne mogu nista napraviti prije nego dobro razmislim. Vidis, mogla bih za promjenu nesto napraviti spontano, kako mi dodje. A sto ako zeznem stvari?
